Četiri desetljeća vrhunske glazbe

Među hrvatskim ljetnim glazbenim festivalima, već punih četrdeset godina, sasvim posebno mjesto pripada Osorskim glazbenim večerima, koje je vizionar i entuzijast Danijel Marušić 1976. začeo u želji da u toj jedinstvenoj oazi, sada već endemske jadranske tišine, ničim ometana stoluje vrijedna umjetnička glazba – stara, nova i najnovija te posebno ona potekla iz pera hrvatskih skladatelja. I dok se neki od naših „velikih“ ljetnih festivala i nadalje osorno razmeću samohvalom – premda jedva odolijevaju nesnosnoj turističkoj buci i izazovima repertoarne komercijalizacije – mirni i idilični Osor smjerno ostaje dosljedan programskim zasadama svog utemeljitelja Marušića, koji je, među inim, taj drevni kvarnerski gradić mudro pretvorio i u zaštitničku kolijevku nove hrvatske glazbe, ali i kiparstva, slikarstva… Tijekom četiriju desetljeća na Osorskim glazbenim večerima praizvedeno je čak 218 – pretežito naručenih! – hrvatskih skladbi, od kojih su neke čak i nominalno posvećene malom gradu Osoru i to s autorskim potpisima Ivana Brkanovića, Borisa Papandopula, Natka Devčića, Mladena Tarbuka, Adalberta Markovića, Igora Kuljerića, Davorina Kempfa i Berislava Šipuša. Izuzmemo li Muzički biennale Zagreb i Glazbenu tribinu Hrvatskoga društva skladatelja, nijedna se hrvatska glazbena manifestacija ne može, poput osorskoga festivala, podičiti ovakvom produktivnom bilancom, čemu su nemjerljiv prinos dali i naši brojni reproduktivni glazbenici. No od sama početka u Osoru se jednaka pozornost obraćala i zapostavljenim vrijednostima naše glazbene baštine pa je sve to ponukalo Miroslava Miletića da skladbu, nastalu 2007, s uvjerenjem naslovi – Lauda Osoru! 

Pavao Mašić – s koncerta na ljetošnjim Osorskim glazbenim večerima / Snimio Mirko Cvjetko

Nakon triju festivalskih desetljeća Danijela Marušića, potonjim hrvatskim skladateljima i njihovim interpretima u Osoru su zanesenjački gostoljubivi domaćini bili njegovi nasljednici na mjestu umjetničkog ravnatelja: skladatelj Berislav Šipuš (2009–2011) i muzikologinja Ivana Kocelj, koja je znalački i s marušićevskom požrtvovnošću vodila festival posljednje četiri godine. Jubilarne Osorske glazbene večeri producirale su u srpnju i kolovozu četrnaest vrsnih koncerata, na kojima se predstavio niz uglednih hrvatskih i inozemnih glazbenika, s primjetnim i dobrodošlim naglaskom na vrsnim mlađim izvođačima. Mali festival u festivalu bila su tri sjajna komorna koncerta violončelistice Monike Leskovar i njezinih petero inozemnih glazbenih prijatelja, dok je dodatni, prekomorski dašak Mediterana u Osor donio program Mediterraneo karizmatične Christine Pluhar i njezina proslavljenog ansambla L’Arpeggiata. Na ovogodišnjem festivalu mlađe su se snage iskazale i na autorskome planu; izuzmemo li festivalskog vršnjaka Krešimira Seletkovića, nove skladbe predstavilo je još četvero skladatelja, koji su svi mlađi od osorskog festivala (Ante Knešaurek, Ivan Josip Skender, Ivana Kiš i Antonio Babić).

Na završnom koncertu festivala, održanu 23. kolovoza pod umjetničkim vodstvom Tomislava Fačinija, nastupio je vokalni ansambl Antiphonus i prigodno oformljen instrumentalni ansambl. Arijadninom niti te profinjeno osmišljene večeri barokne glazbe bila je zla kob kartažanske kraljice Didone, iskazana glazbom Giuseppea Tartinija (violinska sonata Napuštena Didona) i Henryja Purcella (Didona i Eneja). Središnji dio te koncertne večeri – promišljeno gradirane od instrumentalne komornosti, preko solističkog pjeva sve do zvukovne i dramatske punine Purcellova glazbenoscenskog remek-djela – pripao je četirima madrigalima iz zbirke Amorosi concerti, op. 7 Tomasa Cecchinija. U samu srž Tartinijeve sonatne „priče“ o nesretnoj kraljici Kartage otprve nas je uvukao precizni i poneseni violinist Bojan Čičić, koji do u tančine vlada tehničkim i izražajnim mogućnostima baroknoga glazbala. Bio je to idealan instrumentalni prolog za veliku, istinski potresnu izvedbu Purcellove majstorske opere, koja je u svjetskoj opernoj baštini jedinstven primjer krajnje sažetosti forme i iznimne dramske dorečenosti. Zahvaljujući maestru Fačiniju i njegovoj pomno odabranoj izvođačkoj ekipi, opera se u velikome stilu vratila na Osorske glazbene večeri. Besprijekoran zajednički pjev, ovom prigodom – vokalnog okteta Antiphonus, smjenjivao se s odreda uvjerljivim solima nekolicine zborista koji su nastupili u manjim ulogama. Pjevački moćni, stilski istančani, psihološki pronicavi i nadasve duboko potresni tumači naslovnih pak uloga bili su mezzosopranistica Diana Haller (veličanstvena Didona, rastrzana između vladarske uznositosti i emocionalne povrijeđenosti zaljubljene žene) i bas-bariton Krešimir Stražanac (čarobni Eneja, koji se lomi između glasa svoga srca i onoga što mu bešćutno zapovijeda Jupiter). Oko Didone i Eneja usplahireno treperi kraljičina dobronamjerna sestra Belinda, koju je ganutljivo i pjevački besprijekorno oživotvorila sopranistica Ivana Lazar. A kad je zamro i posljednji akord Purcellove glazbene drame, u osorskoj katedrali zavladao je muk, činilo se – beskrajno dug… Spočetka bojažljiv i con sordino suspregnut aplauz – kao da se time čini svojevrsno svetogrđe! – postupno je prerastao u gromoglasne ovacije, podjednako namijenjene i starom engleskom majstoru i njegovim mladim hrvatskim sljednicima.  

Te nezaboravne večeri zbunila me brojnost iznimno pozornih slušatelja, što ni u snu nisam očekivao! Zaključio sam kako je to ponajvećma rezultat usmene predaje, jer na ulicama i u hotelima Malog Lošinja nisam zapazio nijedan uočljiv „putokaz“ koji bi turiste istančana uha i oka upozoravao da su im nadomak iznimne glazbene, ali i likovne dragocjenosti (osorski Perivoj skulptura i vrijedne slike Križnoga puta u tamošnjoj katedrali)?! Djelatnici institucija Grada Malog Lošinja, kojemu naselje Osor i administrativno pripada, zasigurno dobro znaju da je slavna povijest malološinjskoga turizma započela davnim pohodima probirljivih austrougarskih gostiju, koji su jednako držali do kulture tijela i kulture duha. Upravo takvih ljetnih gostiju na otoku Lošinju zasigurno je i danas nemalen broj, a oni zavređuju da im podastremo sva blaga izvorne hrvatske kulture, jer „naš“ dragocjeni Apoksiomen ipak je samo dobrodošao tuđinac – tek slučajan brodolomnik u Cresko-lošinjskom arhipelagu. Zaključimo: osorski glazbeni festival, relevantan i na međunarodnoj razini, zaslužuje svekoliku potporu svoje lokalne zajednice. Pa kad je već sizifovski ustrajan Danijel Marušić – redatelj nezaboravnoga Našeg malog mista – od malenog Osora uspio napraviti Velo glazbeno misto, učinimo sve da ono takvim i ostane.